You are here:

Knjižara Karver

PROZNI NOMADIZAM

 

Krvavim raspadom SFRJ,  nastalo je na južnoslavenskom kulturnom prostoru potpuno novo književno stanje. Nekadašnja književnost koja je u interkulturnoj komunikaciji tvorila dijalektički napetu cjelnu nestala je sa pozornice, a njeno mjesto zauzele su strogo razgraničene nacionalne književnosti. Među njima je nacionalizam podigao kulturne rovove i tranšeje, a na usitnjene književne pozornice izašli su rigidni, anahroni, nacionalistički pisci, zauzimajući centralna mjesta književnih kanona sa svojim nacional-romantičarskim poetikama, otrcanim historijskim temama, klišetiziranim herojskocentirčnim naracijama u kojima je vršena revizija socijalističke historiografije i nacionalnog pamćenja, te sa svojim kolektivistički postuliranim, epskim nacionalnim herojima i njihovim ratničkim urlicima. U konačnici, sa svojim kolektivističkim MI koje neprestano proizvodi neprijateljsko, demonsko ONI, pri čemu se, namjesto univerzalističkog koncepta vrijednosti usklađenih sa idejom kosmpolitizma, u književnost useljavao lokalistički narativ etnomržnje, te demonizacije  etničkog susjeda koji je tokom povijesti raspodjeljivao sa piščevom etnijom isto ili potpuno slično povijesno iskustvo. Postmodernistička ironija, decentriranje, relativizam, igra, distopizam, nekropoetika, otkrivanje rubova i margina i niz drugih postmodernističkih karakteristika na koncu su prešle u eskapističke literarne geste, bez šansi da se u borbi za centralne pozicije u nacionalnom kanonu suprotstave nacionalističkom ortodoksno konceptulaiziranom književnom kanonu.

Obnova, pak,  komunikacije u interliteranoj južnoslavenskoj zajednici otpočela je na mjestima koja ne pripadaju koridorima ideologije, a biti izvan njih značilo je u kontekstu postratne traume i rigidne ideologije zastupati moral nepripadanja, otići u unutarnji ili stvarni egzil, prihvatiti poziciju isključenosti kao kreativnu prednost, a ne nedostatak. Jednostavno rečeno, izvan ideoloških koridora zbivala se književnost, a unutar njih carovala je ideološka moć. Ako su egzil i apartidski stav značili moralnu reakciju na krvavu stvarnost, a antiratno pismo osudu ideologije i kulture zločina, onda je današnje doba tranzicije obilježeno ovom izvankoridorskom pričom kao novo otkrivanje borbe za antropološke vrijednosti u kontekstu neoliberalnog totalitarizma i tranzicijske nepravde, te društva socijalne i svake druge devastiranosti i bijede. Književnost se u postapokaliptičnoj tranziciji suočila sa novom potrebom da postane advokaturom pojedinčeve borbe za pravo na stav u društvu obilježenom novom vrstom ideološke moći – tranzicijskom neoliberalnom mentalnom okupacijom, merkantilističkim i konzumerističkim naracijama, populizmom i s njim skopčanom medijskom kičerastom zabavom. Između dvije ideološke moći – rigidinog nacionalizma i neoliberalnog totalitarizma - književnost sad gradi svoj koridor, svoj prolaz u male, nevidljive ljudske svjetove izmještene u granične prostore, homibabinske limese i hibride, gurnute na socijalno dno i prostor individualnih autonomija, koje se ne mogu uklopiti niukakve velikim ideološkim naracijama konstruirane društvene totalitetnosti.

Upravo to okretanje malom, marginalnom, diskrirminiranom, isključenom i  autsajderskom obilježava ovu knjigu od tridest priča autorica i autora koje su izabrane između njih preko 1250 što su prispjele na ovogodišnji Karver-ov konkurs za priču sa govornog područja BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Pri tom, posatapokaliptični i postjugoslavenski prozni senzibilitet nov je u svakom pogledu u odnosu na zatečeno književno stanje. On ne pristaje na nacionalističkom ideologijom povučene kulturne i svake druge granice, odbija saučestvovati u produkciji tranzicijske socijalne nepravde, ne vjeruje u metanaracijski sistem neoliberalizma, a otkriva čitav niz novih identiteta koji se  pojavljuju na socijalnim beznađem obilježenoj društvenoj pozornici. Govoreći u ime poniženih i uvrijeđenih drušvenih grupa i individua, taj novi senzibilitet okreće se od postmodernističke distopije kao utopizmu nove osjećajnosti, ka igri i treperenju emocija, jer su još jedino one ostale izvan dosega novih i starih ideoloških moćnika i njihovog vampirizma, bio on nacionalistički ili merkantilističko-konzumeristički.

Pri tom, sve su priče transgranične, bilo da kopaju po društvenom dnu otkrivajući glasove autsajdera, društvenih marginalaca koji, kao u priči Mrtve ribe plivaju na leđima, žive svoje socijalno i svako drugo beznađe, svoju postratnu traumu u segregacijskom bosanskohercegovačkom školstvu podijeljenih gradova, te kontekstu nacionalističkog metanaracijskog sistema koji je prepokrio i društveni ratni perfekt, i beznadni prezent, a na horizontu futura ukazuje se kao neprikosnoveni, vladajući poredak vrijednosti. Ili je to, pak, transgraničnost čefurske priče, ispričane iz minimalističke perspektive djevojčice, koja kao strankinja, Bosanka u neoliberalističkoj Sloveniji biva isključena na svaki mogući način, kao što je to slučaj u priči Minimum zajedničkih interesa. A istodobno s tim, ona, ta djevojčica pokušava spasiti propali brak svojih roditelja, poigravajući se sintagmom minimum zajedničkih interesa, kako bi priča na nivou svoje cjeline prokazala neljudsku suštinu  neoliberalnog jezika. Ili je to transgraničnost identitarnog hibrida koji ne pristaje ninakakav društveni monocentrizam, kao u poetsko-emotivnoj priči Na granici. Ili je to transgraničnost koja kao u priči Stereo tipovi, koja glođe i razara kulturu stereotipa što ih konstruiraju društveni centri moći gradeći egzistencijalne jazove između onih koji žive ovdje, u tranzicijskom beznađu, i onih koji kao ratni i postratni egzilanti i dijasporci žive u kontekstu zapadnog neoliberalizma i surove globalizacije. Udaljeni toliko da jedan drugom više nemaju što reći i natjerani da žive u paralelnim egzsitencijama društvenih marginalaca koje se nikada neće dotaknuti, junaci ove priče trpe svoje isprazne živote, molski sabrajući učinke njihove promašenosti.

Transgraničnost tako postaje neka vrsta strategije otpora svakoj vrsti moći, onoj kulturološkoj, identitarnoj, socijalnoj, ideološkoj, političkoj, da bi prelazak preko svake vrste granica otvorio, ili, preciznije rečeno, nastavio otvarati prolaze za komunikaciju kroz mrežu granica što su ih u interliterarnu južnoslavensku zajednicu postavili ovdašnji rigidni nacionalizmi. U trijumfu poetike transgraničnosti, priče prispjele na Karver-ov konkurs utemljuju se u narativnim strategijama nove osjećajnosti i novorealizma, ne dozvoljavajući apsurdnim tranzicijskim stvarnostima postjugoslavenskih država da ostanu neopisane. Zato se novorealistički okulari autora i autorica spuštaju u blatno podnožje hijerarhijske moći, u maligno tkivo društva, da bi opisujući tu malignost, došle u poziciju suočenja sa novom vrstom društvenog nasilja.

Tako Priča Dvadeset kuna donosi svijet homoseksulanog nasilja, u kojoj se ispovijeda žrtva nasilja unutar jedne potpuno apsurdne situacije u kojoj se spajaju humorno i tragično, ironijsko i apsurdno, a priča se odvija kao kakav novorealistički crnohumorni film. Na sličan način funkcionira i, npr, priča Duh u boci, u kojoj grupa nasilnih navijača maltretira starca, pri čemu se južnoslavenski tranzcijski gradovi  pokazuju kao carstva nacionalističke gomile zgurane u kancerogeni mentalni gnoj svoje pseudo-urbanosti.

No, ove priče su transgranične i u aspektu reprezentiranja rodnih i spolnih identitarnih konfiguracija. Takva je, npr, priča Guskin polet, u kojoj se transeksualnost pojavljuje u novoj formi naracije ljubavnog trougla između dvije žene i jednog muškarca, ili se za južnoslavensku prozu otkriva nova vrsta priče o seksualnim idenitetima, ovog puta lezbijske ljubavne priče, pri čemu se homofobni patrijarhat nadaje i kao nacionalistički, a privalačnost prelaska granica između nacionalističkih identiteta, kao u priči На ћирилици, ukazuje se i kao prostor slobode u Drugom i Drugosti, u onome što ideološka norma homofobnog patrijarhata i s njom skopčan nacionalistički imaginarij apodiktički nameću kulturi kao prostor demonske divljine.

Ali, ni tu ne staje poetika transgraničnosti. Nacionalistička demonizacija komunizma, dobila je u ovom konkursu svoj prozni, rezolutni odgovor u proznoj igri sa nostalgičkim narativima, kao u priči U ime ruže, u kojoj se stapaju ironija i nostalgija za bivšim, socijalističko-titoističkim sistemom vrijednosti. Ta priča u svom mozaičkom strukturiranju, prelazi granicu između sada i prošlog, ovdje i tamo, a njenom ironijskom pogledu ne umiče niti jedna od klišetiziranih ideoloških zabrana. U ime ruže je istodobno s tim i ironijska osuda titoističkog mita i sistema, koliko i njihovo nostalgično zazivanje.

No, nisu samo ove, već i gotovo sve druge priče u ovom izboru transgranične u kontekstu postragične, poastapokliptične društvene scene tranzicijskih južnoslavenskih zemalja. Poetika transgraničnosti uslovila je nomadizam narativnih subjekta ovih priča, bilo da je taj nomadski intelektualni subjekt neko ko prelazi granice između različitih socijalnih slojeva unutar jednog istog društva i društvenog identiteta, ili se, pak, odlučuje na prelazak granica između tih društava. Prozni nomadi  tako oblikuju novu kulturnu situaciju u kojoj etika male priče i zagovaranje univerzalnog humanizama, te posttragičke odgovornosti, grade novu viziju jugoslavenskog kulturnog prostora kao složenog hibrida. Jugonostalgija koja obilježava književnu scenu kao čežnja da se izađe iz kultura malih tržišta i jezika, te kao osjećanje povijesne uskraćenosti, sad se, u ovoj knjizi nadaje i u svojoj futurističkoj gesti u kojoj prozni nomadski subjekt, govoreći iza stravičnog rata, sabira učinke u paramparačad razbijene i individualne i kolektivne egzistencije. Nakon homogenizacije etnonacionalističkih kulturnih tijela koju su donijele dvedesete godine prošlog vijeka, a koja još i danas traje i žilavo se održava u centrima nacionalnih ortodoksnih književnih kanona, mlađe autorice i autori, a takve/i su gotovi sve/i u ovoj knjizi, što jedva da mogu u svom ličnom iskustvu nositi sjećanje na bivši zajednički prostor, grade danas komunikacijski kulturološki i književni hibrid, odnosno novu književnu i identitarnu topografiju i nostalgičnu memoriju, utopijski snivajući Drugog i Drugost kao sastavnice sopstva.

 

Enver Kazaz